“Protiv smišljenog nasilja se mora boriti ječe nego protiv vatre.”
(Heraklit)

Četvrtog dana Festivala, u izvođenju Omladinskog teatra “Akord” igrana je predstava „One su
htjele nešto sasvim drugo“ po tekstu Milene Depolo, a u režiji Dragana Kneževića. Predstava se
bavi savremenom temom vršnjačkog nasilja, i na prilično dokumentaran način konstatuje
problem i gradi stav spram njega.

Pored voditelja razgovora Vanje Kovačevića, u razgovoru je učestvovao dio ekipe koja je
realizovala predstavu. Tu je bio reditelj predstave Dragan Knežević, i glumci: Vaso Lalićević, Ana
Banjar i Andrea Drašković.

Razgovor je počeo pitanjem o motivu nastanka predstave i izboru teksta? Knežević je kazao da
na početku svake sezone donese nekoliko različitih tekstova koji bi bili pogodni za rad, a onda
mlada glumačka ekipa odabere onaj koji je njima najbliži. Ove godine je bilo lako, odmah je
izabran tekst “One su htjele nešto drugo”. Ekipa koja je glumila u ovom komadu je najbolja
ekipa omladinaca koju sam ikad vodio. Njihova sloga, saradnja i vaspitanje je nešto što je sigurno ponos Nikšića. Cilj grupe je bio da tekst približi svojim vršnjacima. Na probama se intezivno radilo, niko se nije štedio. Na tekstu Milene Depolo nijesam promijenio nijedan zarez, jer bi zaista bilo bespredmetno mijenjati ono što je sve nas oduševilo. U tekstu je na fantastičan način objašnjena problematika vršnjačkog nasila, nikoga nije štedjela. Na predstavu gledam kao na svojevrsnu misiju koja ima za cilj da probudi ljude. Bitno je da shvate da sve ono što smo sinoć vidjeli na sceni gledamo i van nje, nažalost posljednjih dana posebno u Nikšiću. Jako sam ponosan na svih trinaest glumica i glumaca, jer su shvatili i na pravi način prenijeli tekst Milene
Depolo. Kazao je Dragan Knežević.

Početak predstave je prilično šokantan, prva scena je vrlo brutalna i kaže da mladi nijesu baš
bezazleni. Kao da je jedan od razloga nastanka predstave bio da se na to ukaže, oponeme i kaže
kakvi su mladi, te da se na taj način djeluje edukativno i preventivno. Postoji jako puno
znakovitih rečenica u ovom tekstu. Jedna rečenica sa početka drame čini mi se da kaže Ubijeno
je dijete, ali je još monstruoznije što je dijete ubica. Kazao je Vanja Kovačević, što je ekipa
predstave i potvrdila.

Mladi glumac Vaso Lalićević je kazao da ulogu nije igrao samo kao dio dramskog teksta, već da
takva priča ima dosta veze sa stvarnošću, sa njegovim okruženjem i iskustvom. Lalićević je
dodao da je cilj otvoriti oči ljudima. Pozorište je sigurno način da se ljudima pokaže kakva je
stvarnost, da nije sve tako lijepo i fino.

U sjajnoj knjizi Ksenije Radulović “Korak ispred” postoji intervju sa Dejanom Mijačom koji na
jednom mjestu kaže da “Pozorište treba da bude uvijek korak ispred života.” Dakle, ne dva ili
tri koraka, već jedan. U vezi sa tim, pozorište mora ostati u dosluhu sa životom i stvarnošću koju
živimo u svijetu oko nas i onom u nama. Ono što je meni ostalo interesantno je to da nažalost
vrlo često ostajemo nijemi na nasilje i to je podjednako veliki problem kao i nasilje koje se
dešava, kazao je Vanja Kovačević.

Mi smo svjesni da će nasilje uvijek postojati, zato smatram da je neophodno da kao društvo
reagujemo na ovakve probleme. Onaj ko je vidio nasilje, a nije reagovao je na indirektan način i
podržao isto. Sama predstava je reakcija na nasilje. Lik Kristine, koji ja igram na monstruaozan
način povređuje djevojčicu bez opravdanog razloga. Iako je Kristina iz imućne porodice, ona od roditelja nikada nije dobila ljubav ili pažnju. Kristina na neki način traži pomoć. Moramo
razumjeti da koliko je potrebna pomoć onima kojma se vrši nasilje, potrebna je i onima koji
vrše nasilje. Društvo mora pomoći i jednima i drugima. Kazala je glumica predstave Andrea
Drašković.

Jelena koju ja igram je pretrpjela nasilje. Ona kao da je naslutila, ali je ipak popustila pod
pritiskom najbolje drugracije koja je stvarno željela da ode sa drugim djevojkama. Lik Jelene je
veoma kompleksan i bilo je divno raditi na njemu. Kazala je malda glumica Ana Banjar.

Nakon toga je reditelj predstave istakao da je Ana Banjar najmlađi član ekipe, da ima samo
trinaest godina. Bez obzira na godine Ana je odlično odigrala veoma zahtjevnu ulogu i pokazala
veliki talenat. Svi su se usaglasili oko toga da je lik koji je Ana igrala u predstavi vjerovatno i
najkompleksniji.

Ako ste gledali film Rashomon, u režiji Akire Kurosave, koji je nastao po motivima priče
Rjunosuke Akutagave, mogli ste da primijetite sličnost. Naime, u predstavi svaki od ženskih
likova u svom dnevniku ima svoju (različitu) interpretaciju istog događaja, što je i jedna od ideja
kojom se vodi Kurosavin film. Ukazao je reditelj predstave Dragan Knežević.

Milena Depolo je indirektno priznala u jednom intervijuu da je ovaj dramski tekst nastao na
tragu čuvene biblijske misli apostola Pavla koju piše u Poslanici Korinćanima, misao glasi:”Ako
mogu sve planine da pomjerim, sva čuda ovog svijeta da učinim, a ljubavi nemam, ja sam
ništa.” To je misao koja opominje. Kazao je Vanja Kovačević.
Nakon toga, riječ je uzeo Petar Novaković akademski glumac iz Bijelog Polja koji intezivno radi
sa mlađim generacijama. Novaković je ponudio svoju nesebičnu pomoć te ukazao na mane i
vrline predstave.
Iz publike se obratio i čuveni crnogorski reditelj Goran Bulajić. Kako je i sam kazao, osjetio je
potrebu da se obrati svojim Nikšićanima i prokomentariše njihov rad. On je poput Novakovića
ukazao na određene problematične momnte u predstavi.

Reditelj predstave Dragan Knežević se na kraju srdačno zahvalio, iskazao zadovoljstvo što je
neizostavan dio Festivala dramskih amatera Crne Gore bez prekida posljednjih dvadeset godina.
Na samom kraju je kazao da su nam šou uzeli političari, te da je vjerovatno to razlog što Festival
nije medijski propraćen kao ranijih godina.