Publika je u prilici da i na ovogodišnjem Festivalu dramskih amatera Crne Gore prati razgovore o
predstavama. Svakog dana tokom trajanja Festivala u dvorištu Centra za kulturu, u 11 sati
čekaće vas istaknuti crnogorski novinar Vanja Kovačević, sa gostima. Tema razgovora će biti
predstava koja je igrana prethodne festivalske večeri. Razgovori su interaktivni, tako da svako
ima pravo na komentar, mišljenje, ili pitanje prisutnima.

“… Zato dajem za Heladu život mlad,
evo me na žrtvu vama i na grada Troje pad.
To će bit mi spomenik i moja djeca, čast i pir.
Barbarin nek uvijek služi slavnom rodu helenskom,
Helen neka bude vladar, a barbarin nek je rob.”
(Euripid: Ifigenija na Aulidi)

Petog dana Festivala, bili smo u prilici da gledamo profesionalnu predstavu “Ifigenija”.
Predstava je rađena po Euripidovoj drami “Ifigenija na Aulidi”, režirao je i adaptirao Zoran
Rakočevič. Predstava je rađena u produkciji Centra za kulturu Kolašin, JU Centra za kulturu
“Vojislav Bulatović – Strunjo” i NVO “Korifej teatar”.

U razgovoru sa voditeljem Vanjom Kovačevićem su učestvovali glumci predstave: Moamer
Kasumović, Petar Novaković, Đorđije Tatić i Bojan Peko Minić.

Pripovijest kaže da kada je dospjela vijest da je Euripid nastradao, jedan od dvojice starijih
grčkih tragičara rekao je:”otišao je najbolji od nas”. Pripovijest takođe kaže da je Euripid završio
tako što su ga rastrgli psi u pustinji. Iz ove perspektive kada pogledamo, Euripid je uprkos
nesumnjivoj vrijednosti djela dvojice starijih tragičata, danas možda najprisutniji među nama.
Dok se kod Eshila i Sofoklea sve razrješava u krugu božanstvenih sila, kod Euripida se sve
razrješava u čovjeku, kazao je Vanja Kovačević u uvodnom obraćanju.

Ključno pitanje u teatru, iako izgleda prilično naivno je pitanje zašto? Ako reditelj zna zašto je
odabrao tekst, on će to lako prenijeti glumcima, ako glumac zna šta radi na sceni, znaće i
publika.

Antička tragedija iako je nastala vjekovima unazad i dalje je aktuelna. Tada su se koristile teme
koje možda ako danas čitate nijesu do kraja jasne, kako to da neko žrtvuje kćer? Ili kako tamo
postoje neki bogovi? Ali kad shvatite sa kojim ciljem se sve to dešava, recimo zbog spasa države,
onda je to vrlo aktuelno i danas. Kada vidimo da živimo u svijetu u kojem se svi bore za vlast,
nebitno da li je politička ili ekonomska, dolazimo do zaključka da smo spremni da se žrtvujemo i
borimo za nju, kazao je Moamer Kasumović koji u predstavi igra ulogu Ahileja.

Predanje kaže da je Euripid bio Protagorin učenik. Protagora je mislilac iz ranog perioda grčke
filozofije, koji je rekao: “Čovjek je mjera svim stvarima.” Euripid nije htio da porekne postojanje
bogova, jer bi vjerovatno bio prognan ili ubijen, međutim, u svojim dramama je govorio da mi
suviše kratko živimo da bismo mogli da saznamo nešto o bogovima. Tako je sve stvari koje su
važne za čovjeka premjestio od bogova kod ljudi. Jedan od likova koji se suprotstavlja je i lik
Ahileja koji kaže: ”Polubog sam ali biću pravi bog.”

Agamemnon se u ovom slučaju ne lomi samo između dužnosti prema državi i ljubavi prema
svom djetetu. Dužnost prema državi iz njegove vizure nije na nivou opšteg dobra, to je više
čuvanje svog položaja, pozicije, bogatstva…    Oko njega su ljudi koji se ne vole, tu je pitanje
interesa, nešto što preslikava i globalnu situaciju danas. Svi likovi pokušavaju da pokrenu neku
emociju ali ne uspijevaju, i ja se nadam da se to čita, kazao je glumac Đorđije Tatić koji u
predstavi igra ulogu Agamemnona.

Veličina tragične junakinje Ifigenije je u tome što ona uprkos uzaludnosti ide u smrt, ili u spas,
istakao je Kovačević.

Menelaj u svojim rukama ne drži konce, niti ga zanimaju. Menelaja zanima samo akcija. Stalo mi
je da napravimo diferencijaciju između braće. Na jednoj stani imamo Agamemnona koji se trudi
da povede državu, da povede svijet, da ima dosta veća zaduženja nego Menelaj koji je kralj
Sparte. Menelaja saradnja sa ostalima i ne zanima, on ima svoju vojsku i svoje potrebe, da vrati
Helenu i svoj povrijeđen ponos, te zato ne bira sredstva. Menelaj se u jednom trenutku i
promijeni, pokuša da bude dobar, ali ne, ne može. Svakoj predstavi treba ono što bismo nazvali
motorim, neko ko će da drži tempo, i jedan od bitnih likova u tom smislu može biti Menelaj,
kazao je Petar Novaković.

Za klasiku kažemo da je svevremena, samim tim i savremena. Zbog toga, tekst je moguće
obogatiti različitim slojevima, pogotovo slojem stvarnosti koju svi živimo. Pozorište vrijedi
jedino ako govori o nama sada i ovdje. Nemoguće je postaviti bilo koji antički tekst na isti način
na koji je postavljen onda kada je i pisan, kazao je voditelj Vanja Kovačević.

Na sceni smo imali muziku uživo. Bojan Peko Minić je radio muziku i songove za predstavu, pa je
skoro svaki lik imao svoj song i autentičan, atmosferičan zvuk koji ga prati tokom predstave.
Bilo je višeslojno izazovno, prvo je trebalo napraviti muziku koja odgovara svakom liku i
vokalnim sposobnostima glumaca, a onda to ponavljati iz predstave u predstavu. Mislim da smo
postigli ono što nam je bio cilj. Muzika ne pokriva previše, ona pomaže i ide u korist predstave,
ideja je bila da muzika bude u funkciji predstave. Djelovi muzike koju sam radio bi mogli da se
sviraju odvojeno, kao Klitemnestrina pjesma koja definitivno može da ide odvojeno. Muzika je
pomogla u definisanju likova. Sarađivao sam sa svim glumcima, i zajedno smo tražili zvukove
koji odgovaraju karakteru lika, rekao je Bojan Peko Minić.

Nakon obraćanja glumaca, iz publike se obratio reditelj Goran Bulajić koji je dodao prilog priči.
Na početku je pocrtio Euripidovu veličinu, kao i veličinu svih otalih grčkih tragičara, koje
doživljava sa strahopoštovanjem. Pohvalio je muziku, i njen studiozan teatarski pristup. “Ušli ste
u jedan kodirani sistem koji se tiče suštine pozorišta. Vaša predstava je odličan primjer korišćenja načina glume, elemenata fizičkog teatra, žive muzike koja apsolutno korespondira sa tekstom. Jedini potencijalni problem se može vidjeti u tome što je za ovu priču potrebno literarno predznanje. Da bi se publika uključila, morala bi prije da pročita Euripidovu damu, da bi se i očuvala informacija”, zaključio je Bulajić.

Zatim su se iz publike obratili Aco Srdanović, Edin Smailović i Slađana Bubanja Merdović koji su
iznijeli svoje stavove. Srdanović je mogući problem vidio u potenciranju mobilnih telefona, te na
taj način jasno vidljivu želju za povezivanjem sa savremenim trenutkom, iako je to svima bilo
jasno bez tih rekvizita. Dodao je da, iako je čitao dramu ranije, teško je učestvotao u predstavi.
Neki djelovi su fascinantni i svaka čast na hrabrosti, još uvijek sam pod utiskom predstave,
zaključio je Sradnović. Nakon njega su riječ uzeli istoričar Edin Smailović i glumica Slađana
Bubanja Merdović koji su pohvalili predstavu i čestitali ekipi.