Razgovori o predstavi “Pismo za mamu”

 
Pozorišno društvo “Divan” Petnjica

“Tradicija nije ono što je bilo i što je prošlo, već predstavlja neodvojivi dio svih nas.”
(Hans-Georg Gadamer: Istina i metoda)

“U svetu palanke važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost.”
(Radomir Konstantinović: Filosofija palanke)

Traćeg dana Festivala, u izvođenju Pozorišnog društva “Divan” iz Petnjice, odigrana je predstava
“Pismo za mamu”, po tekstu i u režiji Reha Ramčilovića.
U razgovoru su učestvovali reditelj i pisac ovog teksta, kao i dvije glumice, Samra Ličina i Almina
Ličina.

U uvodu je Vanja Kovačević istakao da je Pozorišno društvo “Divan” osnovano 2015. godine. Na 48. Festivalu dramskih amatera Crne Gore je Pozorišno društvo “Divan” prošlo zapaženo, te osvojilo nagrede za najbolju žensku i najbolju mušku ulogu.

“Kada bismo u najkraćem mogli da odredimo ovaj tekst, onda bismo rekli da se radi o sponi
tradicije i savremenosti, te da je u osnovi pokušano da se ispriča melodramska ljubavna priča, sa
elementima komedije. Tekst u prvoj verziji je rađen dva mjeseca, međutim kako su se okolnosti
mijenjale, a tu je riječ o ljudima u ansamblu, predstava je urađena za posljednjih dvadeset
dana,” kazao je Vanja Kovačević.


Ramčilović je, odgovarajući na pitanje Vanje Kovačevića prvo govorio o motivu nastanka
predstave. Kazao je da je predstava nastala u Bihorskom kraju, da je autentična i imala je za cilj
da pričajući jednu ljubavnu priču istovremeno govori i o običajima Petnjice, prikaže dominaciju
patrijarhata, te na komičan način približi sliku tog područia.

Predstavu karakteriše kolokvijalni, a ne književni jezik. Na pitanje o tome Ramčilović je jasno
ukazao da, iako je i on sam profesor književnosti, namjerno je koristio kolokvijalni jezik,
odnosno izvorni jezik kraja u kojem je predstava i nastala. Autentičnu priču Bihora mora pratiti
i autentičan jezik, kazao je reditelj predstave.

Kada bismo ovaj pozorišni komad pokušali da svedemo na jednu znakovitu repliku, onda bi to
vjerovatno bila ona koju izgovara jedan od protagonista predstave, repliku koja je utemeljena u
tradiciji Bihora, i kaže Dok te mami i medom te hrani, a posle ti i hljeb zabrani. Oko toga kao da
se vrti kompletna priča predstave, istakao je Kovačević. Ramčilović je potvrdio te riječi, te dodao
da vjeruje da su takve stvari u savremenoj Petnjici odavno iskorijenjene.

Početak rada na predstavi i nije bio lak, ali vremenom je sve bilo bolje i vjerovatno je to bilo
vidljivo na sceni. Veoma mi je drago što smo radili jedan ovakav tekst jer u potpunosti opisuje
naš kraj, kazala je glumica predstave Samra Ličina.

Predstava je urađena za samo dvadeset dana, moja uloga je mala, pa nije bilo previše teško.
Trudila sam se da se uživim u ulogu, da joj se predam i igram baš onako kako su i živjele žene
Bihora tog perioda, kazala je glumica Almina Ličina.

Ramčilović je istakao da je pored ove predstave radio na još dva pozorišna komada, onaj koji je
izdvojio je komad rađen po njegovom tekstu “Doktor uspio, pacijent umro”.

Nakon Ramčilovićevog obraćanja, riječ je uzeo Petar Novaković akademski glumac iz Bijelog
Polja koji intezivno radi sa mlađim generacijama. Petar je pohvalio rediteljska rješenja povodom
lokalnih tekovina, kao i glumački pristup. Glumci su se možda previše posvetili karakteru likova,
ali na nekoliko mjesta nemamo završetak priče, vjerovatno je falio treći čin, možda bi to bilo
rješenje. Sukob je dat u naznakama ali razrješenje sukoba nije, kazao je Novaković. Pored toga,
Novaković je pozorišno društno “Divan” pozvao na saradnju i nesebično obećao pomoć na svim
budućim projektima.

Nakon obraćanja reditelja, glumica i Petra Novakovića, iz publike se obratio glumac Izet
Mulabegović, koji je kazao da je za Petnjicu značajno to što se u njoj dogodilo pozorište.
Napomenuo je da prije dvije godine, kada je on bio selektor Festivala dramskih amatera ova
predstava nije uspjela da pobijedi jaku konkurenciju i pojavi se na Festivalu. Mulabegović je
istakao jasno vidljiv talenat glumačke ekipe. Dodao je i to da je sama predstava ustvari bila spoj
lijepog i korisnog, upravo iz razloga jer je više puta igrana u inostranstvu pred dijasporom.
U teatralogiji, kao i u filmskoj umjetnosti postoji jedan postupak koji se zove hipertrofiranje
određenih postupaka. Ovdje se ponavlja jedna ista replika, u ovom slučaju se jedna replika
ponavljala tri puta, upravo da bi se pokazala nemogućnost izlaska iz začaranog kruga ličnosti. S
jedne strane se naznačava želja da se zavičaj nosi u srcu, a s druge da se pođe negdje i da se
bolji život ostvari.
Ramčilović je na kraju iskazao zahvalnost i veliko zadovoljstvo zbog spremnosti Bjelopoljaca da
pomognu u radu Pozorišnog društva “Divan” iz Petnjice.