Sedmog dana Festivala je održana promocija monografije “50 godina Festivala dramskih
amatera Crne Gore”. Moderator promocije je bio istaknuti crnogorski novinar Vanja Kovačević,
dok su o knjizi govorili autori Edin Smailović i Amar Mulabegović, kao i prof. dr Dragan Koprivica
koji je godinama aktivni učesnik Festivala.

Teatrografija, kao posebna oblast teatrologije govori o pozorištu kroz afiše, karte, pozivnice,
letke i plakate, te svjedoči o istoriji teatra. O tome govore i knjige, govore monografije. Ova
monografija je objavljena povodom pedeset godina postojanja Festivala dramskih amatera Crne
Gore. U knjizi možete naći puno dobrih stvari, naći ćete istoriju teatra ovog područija, naći ćete
detalje o kojima nijeste znali. Osim istorije, u knjizi ćete naći duh jednog vremena, vremena u
kojem su se održavali festivali. Kazao je u uvodu Vanja Kovačević, prije nego je riječ dao jednom
od autora knjige, Amaru Mulabegoviću, istoričaru umjetnosti koji je govorio o analizi sadržaja
same monografije.

Monografija “50 godina Festivala dramskih amatera Crne Gore” je napisana na 289 strana
odlično opremljene knjige. Ista obuhvata pregled 49 godina postojana Festivala, jer je 50ti
usljed pandemijskih okolnosti koje nadilaze želje, volju i radne ambicije morao biti otkazan. Pa
smo ove godine po jubilarni 50-ti put otvorili zavjese naše scene-kutije i uživamo u onome što bi
poznati francuski filozof i kulturni teoretičar Žan Bodrijar nazvao Simulakrumom ili simulacijom
života. Etimološki, riječ monografija je grčka složenica i sastoji se od riječi mono – što znači
jedan i riječi grapho – što znači pisati. Bukvalno prevedno značenje bi bilo pisanje o jednoj temi,
što se i danas podrazumojeva pod tim pojmom. Monografija “50 godina Festivala dramskih
amatera Crna Gore” je zamišljena kao istorijski pregled dešavanja na prethodnih pedeset
Festivala. Od prvog koji je 1971. održan u Nikšiću, preko njegovog početka u Bijelom Polju 1973.
godine, zatim ponovnog vraćanja Nikšiću 1979. i 1980. godine, a onda i konačnog povratka
Bijlom Polju, sve do 2019. godine, 49og Festivala. Monografija nije samo potrebna, već ineophodna, kao svjedočanstvo i pregled događaja, kao podstrek i podrška za dodatni nepredak i razvoj Festivala, kao i kulturnog života Crne Gore. Ako ćemo konkretnije o analizi sadržaja, na samom početku knjige, umjesto uvoda je tekst izdavača i direktora Centra za kulturu Milka Kovačevića. U knjizi je još pet eseja o Festivalu, čiji autori su istaknuti kulturni djelatnici koji su naš Festival iz godine u godinu činili još boljim, uz koje je Festival rastao, napredovao i preživio do danas, a to su Blagota Eraković, Slobodan Marunović, Dragan Koprivica, Izet Mulabegović i Vanja Kovačević. Prije prikaza Festivala iz godine u godinu, u knjizi se nalaze dva teksta:
Bjelopoljsko pozorište – izvorište Festivala dramskih amatera (1925-1941) i Od oslobođenja
do Festivala (1945-1971), tekstovi koji daju kratak prikaz pozorišnog života u Bijelom Polju prije
nastanka samog Festivala. Knjiga sadrži pedeset i jednu fotografiju, kako u galeriji na kraju
knjige, tako i van nje. Skenirana su i publikovana 93 novinska članka sa jasno navedenim
izvorom. Knjiga sardži sve raspoložive plakate koji vremenom prestaju biti jednobojni i bezlični,
dobijaju pečat autora i umjetnički karakter. Za svih 49 Festivala je naveden program sa listom
predstava koje su nastupale na njemu. Uz naziv predstave je navedno u čijem izvođenju je
igrana, kao ime režisera i pisca dramskog teksta. Za svaki Festival su navedeni i članovi žirija sa
predsjednikom na čelu. Pored toga, za svaku godinu Festivala na kojem su dodijeljene nagrade
su po dogovoru uredništva izdvojene: Prva, druga i treća nagrada za najbolju predstavu u cjelini,
nagrada za najbolju režiju, nagrada za najbolju žensku i najbolju mušku ulogu. Nakon svakog
perioda od deset godina, napisan je kratak tekst koji predstavlja ukupni utisak i kratki opis
festivalskog perioda. Nakon 2020. godine, koja postoji u sadržaju sa simboličnom fotografijom
prazne sale i zatvorene zavjese uz prigodan tekst kojim se iskazuje žal zbog otkazivanja
Festivala, nailazimo na registar imena reditelja koji su učestvovali na njemu, na listi su imena
172 pozorišna reditelja, u sljedećem registru nailazimo na listu od 398 predstava koje su
učestvovale ne Festivalu, a nakon toga slijedi i indeks svih pomenutih imena u monografiji, kao i
broja stranice na kojoj su imena navedena. Brojke su impozantne, možete tek zamisliti koliko se
glumaca pojavilo na našoj pozorišnoj sceni tokom tih godina, a tek koliko publike, koliko
generacija je poraslo uz Festival. Kazao je Amar Mulabegović.

Zatim se obratio glavni krivac za nastanak Monografije Festivala dramskih amatera Crne Gore,
istoričar Edin Smailović.

Raditi monografije je uvijek osjetljiva materija. Posebno, ako se radi o nečemu što uglavnom
sadrži ono što zovemo “morem podataka”. To je dobro, ako imate sve, bukvalno sve podatke.
Međutim, mi aljkavi kakvi jesmo nemamo baš tu naviku da čuvamo sve ono što se tiče naše
kulture, što pozorišni festivali, dakako jesu. Lijepo bi bilo da na jednom mjestu imamo afiše,
dokumente, odluke, plakate, priznanja, zahvalnice, ali nemamo. Nemamo o, uslovno kazano i
važnijim stvarima od ovih. Zato je uvijek na onima koji rade ovakve publikacije u Crnoj Gori
težak i zahtjevan posao. Prvo, morate iz ponuđenog izvući maksimum. Drugo, ograničeni ste
vremenom, jer kod nas ne postoji rad na monografiji bilo čega kao višegodišnji posao. U svemu
tome, takođe imamo i neravnomjerno dostupan materijal. Era interneta i vremenske blizine je
uticala da makar ono što se stvaralo u XXI vijeku donekle sačuvamo. To stvara opet drugi
problem, knjiga se nekako mora uravnotežiti, jer bi ljudi pomislili da neka manifestacija postoji
samo 10 ili 15 godina, a da je prije toga sve bila šala. Takođe, tu je i vječiti problem lokalizacije
priče, iako se u ovom slučaju radi o državnoj manifestaciji. To ne znači ništa, jer mi i
međunarodne manifestacije pokušavamo da lokalizujemo. U svemu tome uspješno
lokalizujemo i provincijalizujemo kulturu. U tom nakaradnom procesu obrnute decentralizacije
vjerujem da ćemo uskoro imati posebne mahalske i seoske kulturne kružooke. Što nije loše, pod
uslovom da ne izlaze iz tih okvira. A sada ću nešto konkretnije o knjizi. Knjiga bez falinke ne
vrijedi ništa. Kao neko ko je dao najveći lični doprinos od potpisanog uredništva, preuzimam i
najveći dio odgovornosti za njene nedostatke, kojih naravno ima. Ne želim nijednog momenta
da pronalazim bilo kakva opravdanja za određene propuste, niti pravdanje vremenom, niti
nedostatkom dokumentacije. Ja sam, zajedno sa ostalim članovima, na kraju odlučio da dam
kratak hronološki prikaz Festivala. Takođe, smatrao sam da je deset godina Festivala neka
dovoljna distanca da se prve kritički presjeci o njegovim dometima. Takođe, pokušali smo da
Festival stavimo u kontekst aktuelnih dešavanja u kulturi u Crnoj Gori i Jugoslaviji tog vremena,
kao i uopšte u društveno-socijalni kontekst tog perioda. Zato su nam i važni podaci o
organizatorima Festivala, o sponzorima Festivala (to su firme kojih nema) i tako dalje. Presjek
kulture je skoro redovno i presjek stanja u društvu. Sa te strane je ovih nekoliko stranica koje se
bave dekadama dragocjeno. Uredništvo ove knjige se odlučilo za određene kriterijume kada je u
pitanju izrada monografije. Ti kriterijumi nisu bili diktirani onim što smo željeli već prema onome što nam je bilo dostupno, a dostupno nam je bilo jako malo. Vraćam se na početak priče. Mi smo tragali za prvim plakatima FDA koji su održani u Nikšiću, zvali smo razne adrese, ali nismo mogli doći do informacija. Jednostavno, rad na ovoj monografiji je dobar razlog da se skrene pažnja da u Crnoj Gori ne postoji institucionalna briga ni o čemu. Nema arhiva, nema organizovane i sistemske brige o našoj kulturnoj prošlosti. Zaključio je Edin Smailović.

Nakon Smailovića, riječ je uzeo prof. dr Dragan Koprivica koji već dugo vremena unazad
učestvuje u takmičarskom dijelu Festivala, najčešće kao reditelj i tekstopisac.
Monografija je, što bi se reklo, karika koja je nedostajala, i to je jedna sjajna priča. Tim povodom
mi je žao što nema medija koji su morali da isprate ovakav kulturni događaj. Bijelo Polje sam
zavolio kroz ovaj Festival, u Bijelom Polju sam dosta toga naučio o pozorištu, što mi je mnogo
pomoglo u ličnom usavršavanju. Festival je bio i ostao riznica znanja, razmjene iskustava i
učenja svima onima koju su željeli nešto da nauče. Lako je uočljivo da je pri pisanju monografije
uložen ogroman trud, to je ogroman rad, to je višemjesečno sabiranje rezultata, uokvirivanje,
sabiranje čitave priče. Vjerovatno se tu još nešto moglo uraditi, knjiga je mogla biti još
informativnija, ali sada je nama lako pričati, ipak je ovo veliki iskorak i poduhvat. Iskreno sam
oduševljen velikim naporom i rezultatom. Posao je ogroman, i ja sam iskreno srećan što mogu
da vidim ovu knjigu. Od srca vam hvala što sam i ja dobio svoje mjesto u knjizi, kao i na
koricama iste. Festival je od prvog dana promovisao glumca i umjetnika, ali ono što je veoma
bitno je to da je promovisao i čovjeka kao ličnost, ovaj Festival je doprinosio dostojanstvu ljudi
koji su dolazili u ovaj grad, kao i svim Bjelopoljcima. Meni je drago što sam godinama dio
Festivala i hvala vam. Kazao je Dragan Koprivica.

Iskreno mislim da je ova knjiga jako značajna za Festival, za sve one koji su bili i prošli, kao i za
one koji će tek doći na Festival. Zaključio je Vanja Kovačević.